Eko urbane priče

prica12

La pastorala 2

Šest i petnaest ujutru. Piskavi zvuk alarma kineskog sata prelama zimsku noć dok se njegova draga žena sprema da krene na posao. Pravi se da ne čuje ništa, da još uvek spava, ne bi li izbegao njen prezrivi pogled. Tog pogleda odavno nema. U početku ga je gledala sažaljivo, potom prezrivo, a od skoro kao da se navikla na taj prizor pa jedva primećuje tu grudvu ništavila ispod ćebeta. Čak i tada, kada ga okrzne pogledom, ne obraća pažnju naviknuta na taj prizor kao na ružan komad nameštaja dobijen na poklon koji ne može ni da uklopi ni da izbaci napolje. Još malo pa će deca otići u školu, tada će konačno moći da ustane iz kreveta. Minuti prolaze sporo, ali na to je navikao. Čuje zvuke ukućana i po tome se orijentiše. Do sada je naučio koliko kome treba da se umije i opere zube, koliko treba ćerki da se istušira, razlikuje odsečno, snažno povlačenje uzice na vodokotliću svog naslednika od diskretnog pritiska na ručicu karakterističnog za njegovu ženu. Čuje ulazna vrata po treći put. Čeka još malo jer postoji mogućnost da se zabrojao ili da su dvoje ukućana izašli zajedno, a može se desiti i da neko zaboravi nešto pa se vrati. Leži još desetak minuta na leđima posmatrajući igru senki na plafonu. To košava pomera krošnje, čuje se njen fijuk kao da neko prevlači gudalo od vetra preko poslednjih struna njegovog samopouzdanja, kao da u toj melodiji stanuje uzrok njegove melanholije. Prelazi rukom preko lica i zastaje na tren. Grebe ga trodnevna brada, gleda kroz prozor sivilo novembarskog svitanja, oseća ledenu košavu beogradsku, priseća se kako ona hladi kosti ma kako se čovek obukao i donosi odluku: ni danas neće izaći iz kuće. Istina, i kada bi hteo da izađe ne bi imao gde da ode niti šta da radi. Ustaje iz kreveta i oblači svoju radnu uniformu, pamučnu trenerku i staru Utah Jazz majcu, nakon čega zauzima uobičajeni prepodnevni položaj u fotelji ispred tv-a. Još nije osam kada počinje prva u nizu serija koje prati pa prekraćuje vreme pretraživanjem kanala. Sedam sekundi između svake promene kanala, tako će mu ova zanimacija potrajati do osam sati. Uostalom, nada se, možda mu nešto privuče pažnju? Ali šta? Već je godinu dana kako ovako živi ili bolje rečeno preživljava, otaljava dane kao da taj život, ma kako bedan i besmislen bio, nije njegov već život nekog nesposobnog glupana, a on ga, eto, samo menja. I šta tu sada može da ga zaokupi? U tom tuđem životu nema niti jednog detalja koji bi mu privukao pažnju, koji bi ga naterao da preduzme nešto, kojim bi se iskupio pred svojom porodicom za najveći zločin - za malodušno predavanje umišljenoj neminovnosti. On ne shvata, niti mu ona specifična sujeta gubitnika dozvoljava da vidi kako nije prezren i ništavan zato što je ostao bez posla niti zato što ne doprinosi već zato što je utonuo u sivilo, zato što se predao, zato što više ni ne pokušava da preduzme nešto, makar i jalovo, ali neka je samo znak ikakvog truda. Beži od prekornih pogleda ubeđen da ga posmatraju kao tovarnog konja koji je slomio nogu sa tom razlikom da ga neće ubiti odmah ili prodati kakvom mesaru, ali ga svakako ubijaju malo po malo tihim neizgovorenim prezirom. Umišlja da je bio poštovan samo kada im je valjao, kada su od njega imali koristi i mrzi ih što sada nemaju sluha za nezgodan trenutak u kome se našao, i mrzi sebe što je dozvolio da do ovoga dođe, da se nađe u raljama nemoći i da ih sve konačno prozre, da uvidi koliko su njegovi najbliži sitne duše. Više je voleo ono pre, ono što sada smatra bajkom, kada su bili makar privid srećne porodice, više je voleo tu laž nego ovu izopačenu istinu koja ga svakodnevno razdire. Na trenutak u njemu zaiskri nešto, vrati mu se sjaj u pogled i vikne: "Videćete vi još, nisam skroz propao, još ja umem da stvorim!" potom sedne u fotelju, promeni kanal i tiho promrmlja: "Od sutra".

S vremena na vreme se zapita kako se sve ovo desilo? Nije trebalo da ispadne ovako. Poslednje sto je želeo je da gamiže po kući poput nekog insekta, da bude na šteti i teretu onima za koje je živeo, plašio se monotonije i jednoličnog života, imao snove, nadanja i želje. Ne, nije trebalo da ispadne ovako. Poslednjih desetak godina je proletelo, kao da mu se ta decenija sve vreme primicala, kao da mu je rasla iza leđa, samo on nije imao vremena da obrati paznju na sve to što se događa oko njega. Zauzet svakodnevicom, tim mehanizmom koji zaokupi čoveka i vodi ga ustaljenim putevima, plivao je kroz godine rutinski. Ustajanje, kafa, dolazak na posao, prvi predmet, pisanje žalbe na prvostepenu odluku, kafa, drugi predmet, pauza, tužbe i nenaplativi računi, druga kafa i iščekivanje kraja radnog vremena, agonija gradskog prevoza potom ručak, ponedeljkom krompir i šnicle, utorkom Liga Šampiona. Letovanja sve ređa, usiljeni kontakti sa rođacima radi vikenda na selu, pelene, obdanište i roditeljski sastanci. Uoči prvog presabriranje, računi, rate, dospele obaveze. Romantika? Ne, nije predviđena budžetom za ovu godinu. Poneki više mehanički koitus i to je sve.

Počinje serija. Pred porotom se šeta glavni glumac, suvereno vlada sudnicom, sudija ne trepće, a porotnici ne skidaju pogled s njega. Čak jedna dama u poroti žmuri da je tužiočev izgled ne bi dekoncentrisao u praćenju izuzetno nadahnute završne reči. Taj tužilac nije došao na sud da zaradi dnevnicu, on je tu da promeni svet i ispravi nepravdu. I on je hteo da bude takav. Tamo daleko na izmaku sećanja stoji pred životom mlađi, jači, snažniji. Život ga gleda u oči, ali on ne sklanja pogled. Mirno i staloženo izlaže svoj slučaj pozivajući se na ustavno pravo da bude srećan. Život po meri čoveka, a ne čovek po meri gubera kojim treba da se pokrije samo zato što se nekome tako prohtelo. On hoće mir, zahteva svakodnevni osmeh na licima svojih najbližih u smislu člana 135. tačka druga. Želi da jednom kada umre ostavi svet makar za jotu lepšim nego što ga je zatekao, da u svakoj situaciji napravi jasnu razliku između pravde i nepravde, da omogući nemoguće, da bude deo stvaranja ideala. Umesto toga dobija (ili mu je oduvek sledovala?) kancelariju, rolo orman i rešo. Šef pravne službe u društvenom sektoru. Doduše šefuje jedino poluslepoj sekretarici koju su mu dodelili privremeno, dok ne ode u invalidsku penziju. Na stolu samo tužbe za razna dugovanja i poruka od finansijskog direktora:"Pukli smo, ovo moramo da platimo, ali vidi da to malo razvučeš žalbama". Ništa od kontraverznih slučajeva, nema borbe za ljudska prava ili velikih krivičnih procesa, nije tužilac koji hapsi i procesuira korumpirane zvaničnike, ni Robin Hud, ni Eliot Nes, samo pravnik posrnulog preduzeća u iščekivanju propasti. Ubrzo ni to. Biro za nezaposlene, još jedan očajnik u nizu koji moljaka za drugu priliku dok mu odbrojavaju milostinju. Vidi tu nepravdu, zamišlja tužbu i veliki proces u kome bi sve postavio na pravo mesto, ali ubrzo mu se ukazuje ostrašćena šalterska službenica sa velikim izrastkom i popucalim krajevima na nekada plavoj kosi kako ga zbunjeno gleda i objašnjava da taj sud nije nadležan, i da ona, iskreno, ne zna ni jedan koji jeste. Gledajte vi bolje da nađete neki posao - završava i postavlja tablu na kojoj piše "pauza". Svaki put kada traži markicu za nezaposlene, kada mu u socijalnom overavaju zdravstvenu knjižicu, kada na kućnu adresu stigne još jedna opomena pred tužbu oseti se za santimetar manjim. Od toga do fotelje i trenerke je samo još jedan korak.

Vetar ne prestaje da duva. Nemilosrdno fijuče tražeći najkraći put između banjičkih solitera, a on leži na podu u položaju fetusa i trese se. Hladno mu je mada grejanje radi. Hladno iznutra. Hladi ga praznina koju oseća u stomaku, griža savesti što je razočarao sebi i sve oko sebe, nije mu ni pedeset a već je potrošen. Ne vidi televizor, ali čuje špicu druge serije. Sluša kako njegov idol i diskretni ideolog zastupa nekog sredovečnog bankara koga žena napušta jer je kupio Poršea. Advokat igra na kartu krize srednjeg doba, dovodi stručnjake koji pričaju o muškoj menopauzi, o prelomnim životnim trenucima, o njegovom pravu da se leči testosteronom na točkovima. Ja bih mu jedino zamerio što je kupio običan 911, a ne Turbo jer on ima sedamdeset konjskih snaga više - završava advokat vickasto flertujući sa porotom. Grčevi u stomaku su sve jači, a hladnoća oštrija dok pomišlja na svog prepotopnog Juga kome je Noje verovatno bio prvi vlasnik i njime se vozikao do barke i nazad. Gadi mu se pedeset i osam koma nešto nasleđenih kvadrata, još više vikendica koju su njegovi roditelji započeli, a koju on nije dovršio. Ispada da je i dok je radio nije ništa stekao osim blagotvornog milovanja savesti plaćenim računima i punim frižiderom. Samo je obezbeđivao materijal za wc šolju u koju bi se sada i sam najradije zavukao, poslednjim atomom snage povukao vodu za sobom i okončao ovu agoniju. Zastao je samo na tren, tren dovoljan da zauvek ispadne iz mehanizma čiji ga zupčanici sada melju, tu u njegovom domu u kom se previja kao pas lišen prava na nadu. Sada mu je to jasno, sada zna da je sanjao pogrešan san, da je utrošio previše snage i vremena na jalovu želju za pastoralnom kablovskom fantazijom. Izdiže se iz sebe i gleda to zgrčeno telo koje je napustio, gleda tog jadnika koji je ispao naivan kao pubertetlija koji se zaljubio u našminkanu koketnu animir damu i ponudio joj brak pre nego što ju je ujutru video bez šminke, gleda, ali ne može da ga žali, ponajmanje sada kada je sve gotovo.

Povratak na priče