Eko urbane priče

prica3

Higijena duše

Ne prođe ni nekoliko minuta tv programa da nas eminentni zubar ne obavesti koju pastu za zube treba koristiti, koje žvake da žvaćemo, tu su efektivni eksperimenti sa raznoraznim sredstvima za pranje i uklanjanje fleka, šamponi i gelovi, dezodoransi... A šta je sa dušom? Nema sistematskog pregleda koji bi se time pozabavio, nema čike u belom mantilu koji će dati neki savet, nema sredstva u koje se duša umoči na par minuta pa izađe izbeljena. Zaboravljeni koncept ljudske duše kao da odumire. Laž se odomaćila. Više nije strašno gledati nekoga u oči i lagati, ne, to je sredstvo koje vodi ka cilju. Savest čami vezana u nekom podrumu, usta su joj vezana krpom, ponekad dobije čašu vode ili komad hleba ali njenog glasa nema. Podilazimo niskim strastima, štaviše na svakom koraku postoji neko ili nešto što nas ohrabruje da baš to činimo. Neko je udario znak jednakosti između nekada suprotnih pojmova. Neko? Recimo Đavo, zašto da ne, on je omiljeni krivac. Međutim, ako je neko mislio da smo abolirani time što smo okrivili Đavola vara se. Đavo je trgovac, on nudi i mami, laže i obmanjuje, obećava i vara... Ali uvek neko na to mora da pristane. I pristali smo. I krivi smo. Rekao nam je da je ljubaznost isto što i slabost, da je dobro isto što i dobrostanje, da je razumevanje nedostatak hrabrosti da osudimo bližnjeg, da je laž u redu ako za nju imamo dobar razlog a dobar razlog je nešto toliko proizvoljno i individualno da skoro i ne postoji. Rekao nam je da je istina precenjena, da je čast zastarela, da je ponos isto što i inat, da je poštelje naivnost, da je dostojanstvo relikvija iz viteških vremena, da je poštovanje poniznost, da je sve što je ljudsko patetično. Pravnički rečeno, prodao nam je kradenu robu, mi smo je kupili iako smo znali ili morali da znamo da je kradena i zato smo krivi koliko i on. Ubili smo mehanizam u nama koji je takve sporove rešavao. Slepa dama sa vagom u ruci svakodnevno doživljava neki oblik silovanja. Nikome više ne pada na pamet da neguje dušu, tu božansku iskru u nama koja nam je data da preživimo u svetu između neba i podzemlja. Kao da je teško raditi samo za dobrobit svoje guzice. Mnogo je teže, kao što je oduvek i bilo, uraditi pravu stvar, ali ta potreba kao da je izbrisana iz nas. Čudimo se, sablažnjavamo čak, kada uhapse lekara koji nije hteo da operiše bez mita ili tako nešto a ni sami nismo puno bolji u većini situacija. I posle nam je Đavo kriv.

Povratak na priče